Život je nije mazio
Rata tri je prošla;
Kao djevojčica,
Kao žena
I kao starica.
U drugom joj muža odveli
I ubili…

Djece četvoro sama odgajala
A bila je tako slabašna,..

Ali oči zelene
Uvijek ostale Blage i vedre…

Puno je topline i ljubavi
Unucima svojim dala,
A meni, umjesto majke bila.

U planinskoj divljoj samoći
Da li je moja baka
Ponekad brinula
I strahovala?

Njeno lice u mom pamćenju
Ne svjedoči o tome.

U sjećanju mi samo
Odzvanjaju njene riječi
“Bog vam pamet dao djeco!”
I to je bila, valjda,
I molitva njena za nas...

I još jedna molitva njena,
Izgovarana s iskrenim žarom,
Pečat je utisnula u dušu moju,
I čudesnu moć njenu
Uvijek sam osjećala
A razumijem tek sada:

“Slatko srce Isusa moga, daj da te ljubim sve to više.”

Uzdala se moja baka
I vjerovala u pomoć Svemogućeg
I mirne oaze
Tako pronalazila
Svojoj duši…

Smrti se nije bojala;
Očekivala je poslije šezdeset i pete
Po prirodi stvari,
I haljine pripremila
U koje će da je obuku…

A umrla, moja baka,
Sa devedeset i pet.