Mojih tisuću mandala

 pred tvojim očima se vrte,

  u krošnji korjenitog

 vjekovnog stabla moga

 postojanja...

I čudesno ti pokazujem

i čudesno ti pružam

te plodove,

te stare godove,

 koje bi vidjela

 kad bi moje stablo

 prerezala...

 Prvo bijah nježnost...

Pa onda razigrani vatromet

 i ognjeni vrtokret...

Pa onda spiralni,

purpurni smiraj

 u oku Vječnoga

 radosni titraj...

Još me ne možeš

do kraja vidjeti

do kraja spoznati...

A pred tobom moju vječnost

prikazujem

i tebi svoje latice otvaram...

Bila sam ona

bila sam on...

Kroz prizmu jednoga

 gledaj kroz kristal

 i hram moje duše

 i moga tijela,

 jer...

 ne mogu te voljeti

razdvojena

 samo potpuno cijela...

Još uvijek

kidaš sliku prapočetka

 na dvoje

 a već vrijeme

 rođeno u početku

 dolazi ponovo

 dolazi novo

 kad ljubav nema imena

 oblika,

 tijela i boje,

 kada ponovo postajemo

 čudesno jedno

 a zaboravljamo dvoje...

Da li sam prerano došla

 da te nađem

 ili prekasno stigla

 jer mogu

 da te izgubim?

 Ne znam...

  Na lotosu probudih

 tvoj ples

  a ti i dalje dozivaš

  sunce...

Ja tek sada shvaćam

 da drugačije postojati

 ne mogu,

 Moj korijen

 nebesa drži

 a krošnja

 tek zemlju miluje...