Poput mlade srne

treperave,

plahe

mladoj je djevojci

kucalo srce.

Lupalo,

treperilo,

uzburkalo se

od straha.

Kako će moći

uzvratiti ljubav

kad joj nitko prije

ljubav nije darovao

i nitko ju baš

nije naučio

o ljubavi ništa.

 

Ipak, dopustila je

da ju odvedu

u neku novu sredinu.

Tamo gdje nema

pravo glasa,

tamo gdje more ne šumi,

gdje lišće  ne šušti,

gdje se ni muha ne čuje,

i ništa se ne glasa

od straha.

Nitko nema pravo

pričati, samo raditi, raditi,

osim gospodara.

A odavno već smo

u prošlosti učili

da je vrijeme

gospodara i roba

svršena stvar!

 

A stvarnost!

Kakva je?

Je li gotovo?

Je li zaista prošlost

da nitko ne smije robovati

ili iza zatvorenih vrata

svatko ima svoju priču

koja je prilično nestvarna

i u koju je teško povjerovati.