Kao da je nebo sivu kišu prosulo,

na cesti gdje se nebo spaja

s putem beskrajnim,

pod mjesečinom od zlata.

Osuđena na putovanje

u društvu tišine,

samo zgrada priča

o zastarjelom gradu.

Sve se čini bezlično,

kao da bijeda korača snažno,

niti glasa iz daljine,

ni kraja tišine.

O ljepa, o draga, o mila zemljo,

samo pustoš ostaje.

Pospremaš u san

i zadnje zalaske sunca,

mračno li je lice što ugledaš.

Vjetar više ne pleše s bojama

tvoje duše.

Daleko.si otklizila

u dolinu srama,

povratak ne brojimo tako skoro.

Za tobom ostaju pokisle ceste

što od jada pustismo,

već odavno tebi je kraj.

Toliku ljepotu mila

uništo čovjek zli

kojem duša spava

u džepu ponosa.

Sad ostaje ti crno lice

poput propalice