Riječ kroz tamu, šapatom je kriknula..Porodila svjetlo, kroz tisuće varnica, svemir je zabljesnuo svojim životom.

Duh je lebdio, beskonačnošću zametnutih, začahurenih pupoljaka, u čijim srcima je iskra čekala porinuće.

Lebdio je, klizio puninom, dok nije spoznao da treba otvoriti sfere i pustiti neka ljubav teče nesputano, krvožiljem Božjeg tijela.

I bi stvorena duša..

Željom iznad svih želja, svjetlo da sačuva.

Svjetlo da raste, kroz začuđenost prve svjesnosti sebe, začuđenosti djeteta pred širinom oceana, ponuđenog za putovanja..

Čuvala se dragocjena iskra, kroz eone, od prve svete vatre, koja je bila ukradena, ne bi se otuđenim bogovima vratila samilost  i želja, da se svi sjete i prisjete početka svojeg rođenja.

Prometej bijaše vezan..

Ikar rastopljenih krila, ostao ležati na zemlji..

Dok su amnezirani na tronu likovali,   duša se smiješila svojom besmrtnošću.

Jer je shvatila, da  će tek kroz eone življenja, dio po dio, izgraditi sigurno utočište za svoje svjetlo.

I gle- postade ona svjetionik.

Osuđena na krajnju tišinu i samoću, slušajući huk valova, koji su često prijetili da ga poruše.

Gledajući beskraj plavetni, i prateći let galebova, često je duša poželila da  sa njima poleti.

Čak i valovi su znali utihnuti pred njenom iznenadnom sjetom, i zaustaviti svoja gibanja.

Dok se nisu začuli u daljini  uplašeni jauci budućih brodolomnika..

Tada bi se svjetlo pojačalo.

I oluje stišale..

Neptun  se povukao u dubine, i oblaci tmurni razišli se pred sjajem sunčevim.

Sjajem Onoga, koji nebo čuva,  i dio svoje vjere podario je žišku u svjetioniku.

Nisu li oboje tako ponekad sami, a zapravo, sve što postoji, živi kroz njih?

Pobjeda nije postignuta porazima, jer ratova zapravo i nije bilo.

Tek  oslobađanje vlastitih zakutaka tame,  i vraćanje prvotnom dahu, koji će opet, spokojan, lebdjeti nad horizontima novorođenih duša..

Jer, ljubav traži širinu, beskonačnost, želi sama kroz sebe bespuće svoga svjetla  grliti..