Ljubica mala

usamljena je

na proplanku cvjetala.

Stidno je podigla glavu,

u sunce se žuto zagledala

pokazala mu ljepotu plavu.

 

Ali, umjesto sreće

zbog sunčeva sjaja,

na laticama joj trag

tuge, boli i nesreće.

 

Plakala tiho

ljubičica mala,

od jutra pa do mraka

tisuću suza isplakala.

 

Zlatni je mjesec

sve to vidio

te odluči stati tuzi na kraj.

Ni jedan cvijetak mu se nije svidio

kao ljubičasti cvjetić taj.

 

Zato je po njoj ispreo zlatne niti,

uz to zamolio  i svoga brata  

da po modroj  ljubičici

prospe  srebrni mjesečev sjaj.

Podjimo  noćas tamo svi

dok ljepoti njenoj

nije došao kraj.