Još se vuku sjene,
vrludaju,
trgaju ostatke
upijaju svjetlo.

jos se svijaju oko duse,
jos mi tamne obzore,
utapaju srce u tugu,
i jastuk mi ne daju...

No, već davno,
već na početku samom,
rekoh ne,
rekoh, sjena nisam....

Da mi i oči zakolopi
i uši zatvori,
da mi usta utihnu,
i jezik potamni od njih...

Još uvijek,
moje srce bije,
još uvijek
svoju tajnu snije... -

Sa mirom,
u svijetlu zrake jedne
sa nadom
da sama krojim svoje...

Sjena ,
ta tamna i okrutna,
ta tvorevina
mojih misli,
početak zlog korjena
ne može mi ništa....

Ne može mi ništa,
jer moja srce zna,
zna kamo putuje,
zna da ga ljubav čuva.....