Majko pišu mi da se bijeliš kao džbun na cičoj studeni

A ja sam trebao da budem praznik,sveti praznik tvojih žetava

Tvoju divnu dob od sedam put po devet godina

bez oblaka i punih žitnica što pucaju od prosa sitnoga

Tvoj zaštitnik Kor-Sanou! Poput palme iz Katamangue

Nadvisuje on sve svoje takmace svojom glavom okićenom perjanicom od srebra

I kose žena vijore po njihovim ramenima i srca djevica u njihovim zadihanim grudima

Majko,eto me,ja sam opet pred tobom,vojnik sa zavrnutim rukavima

I odjeven sam stranim riječima,u kojima tvoje oči vide samo svežanj štapića i dronjaka

Majko kada bih mogao da ti kažem!Ali ti bi čula

samo neprirodan žamor i ne bi shvatila

Kao kada dobre žene sarerske,vi radovaste Boga sa stadima oblaka

Dok su puške odzvanjale nad žamorom riječi paragnesses

Majko pričaj mi,iako moj jezik žustro klizi po našim zvučnim i oporim riječima

Jer ti ih znaš učiniti mekima i svježima kao nekoć tvome sinu dragomu

Ah! težak mi je teret djetinji te moje obmane

Ja nisam više službenik kog poštuju,niti svećenik sa ushićenim učenicima

Evropa me je zgnječila ko bojnu pliticu pod debelokožnim nogama tenkova

I moje srce je još više ranjeno od moga tijela nekada

Na povratku sa dalekih lutanja po obalama začaranim Dusima

Majko,trebao sam biti palma što je procvala od tvoje strasti

Jer bih htio da ti vratim zanos tvojih mladih godina

A ja sam samo tvoje dijete ucviljeno što se premeće na tvojim bolnim slabinama

Ja sam samo jedno dijete što misli na tvoje grudi majčinske i koje plače

Primi me u noć što obasjava sigurnost tvog pogleda

I pričaj mi opet stare priče s prela crnačkih da se izgubim na cestama bez sjećanja

Majko ja sam vojnik ponižen,koga hrane prosom debelim

O reci mi dakle ponos mojih očeva!