Polako se spušta sumrak,

Posljedni zrak sunca,

sija mi ravno u lice.

Koračam polako,

posmatrajući zgrade i kuće

pri kraju moje ulice.

 

I svaka kuća,svaka zgrada

druga boja,drugačija fasada.

Svaka drugaćije izgleda

i svaka neku drugu priču

pripovjeda.

 

I svaka od njih u

sebi nešto taji,

nešto krije.

U nekoj je netko

sretan, a u nekoj opet

netko nije.

 

U toj zgradi se vole ljudi!

Tu  proljeće odmah,

jutrom rudi.

Tamo preko puta,

gdje ljubavi

nema, tu doručak

zima sprema.

 

Gledam te kuće,gledam

te zgrade,šta li oni

nesretni ljudi,

unutra rade.

Možda misle da

je već sve kasno,

al´treba im reći da  uvijek,

baš uvijek ima

 

Autor:Bruno Nikolic

http://nibruno.blog.hr

CC SOME RIGHTS RESERVED