Nakon ludog dana u dnevnu sobu dopuzala je srpanjska noć, malo oblačna... malo nemjesečna, kao u doba davnih divljih kobnih trenutaka i uz molitveni poklon zauzela susjedno mjesto, tanka kao zmija ... hladna kao kamen. Ponadah se pozitivnim predznacima, ali očekivanja nisu ispunjena. Kroz nevidiljivi krug nepostojećeg Mjeseca zakovitlale se neke riječi iza mirnog čela i izlaze kao stare priče iz davnina, romore poput sitne kišice, luče guste raspletene niti i zapliću me sve više u tvoje fine prozračne mreže. Vidim opet buđenje odbačenih kutova sjećanja, bezimenih događaja, kroz vene strujiš lagano... poput otrova... trgaš krhke lance kojima sam vezala svoj ponos i mudro uspravljaš tvoje postojanje u mom životu, koje nikada nije prestalo. Neću dočekati jutarnju groznicu užasnuta, već mirna u nastojanju da te ljepljive boli tvog nepostojanja u ovoj stvarnosti pretočim u odbačeno trajanje svakog trenutka kad te ne očekujem... jer te ne želim očekivati.