Gubim se pod pogledima zvjezdane prašine.
Dok prste pružam ka Neptunu.
Ni mjesec neće biti svjedok Venerine patnje.
Što Mars joj zadade svojim podrugljivim milovanjem.

Grudi rasporih ledenim brijegom.
Nek iscure osjećaji.
Nek se ugasi plamen
što dušu mi grijao vijekovima.

Stopit ću se neprimjetno sa zvijezdama lepršavim.
Pomazit ću te vjetrovima sjevernim.
Udahnut ću ti život,ti mlađahno stablo zabluda.
Živjet ću kroz tebe,neznani moj.

Cure mi oči zadnjom suzom patnje.
Kap u univerzumu ostaje kao dokaz postojanja,
jedne ljubavi,jedne boli,jedne iluzije.
Samo kap ostaje stopljena sa ništavilom.