Pustoš neka uvukla se u mene.
Nit je to strah niti je samoća.
Samo prazno,ne pregledno prazno.
Kao da nema one moje ja.

Ni mirisi nisu više tako jaki,
niti su boje jasne istančane.
Sivilo neko oko mene svuda.
Kao da pred zrcalom nisam žena ta.

Pogledom prelazim preko hladne sobe.
Ničeg više nema da mi sreću pruži.
Sve one sitnice što me ispunjaše
sada su samo prašine skupljači.

Ni figura dvoje zaljubljenih ljudi
u mjestu gdje srce polagano kuca,
ne probudi ljubav kao nekad prije.
Osjetih da ništa više mi ne znači.

Lagano postajem kao ona stijena
o kojoj sam mnoge pjesme napisala.
Samo nisam vječna kao kamen njezin,
već običan čovjek zarobljen u san.

Ostala sam sama bez imalo sebe.
Nemajući više želje za traganjem
onog što sam nekad nepresušno htjela.
Osim da osjećam bar još jedan dan.