Poput prosjaka sam od vrata do vrata hodio po seoskom putu.
Tada se u daljini pojavila tvoja zlatna kočija, nalik
veličanstvenom snu, te se zapitah tko li je taj Vladar nad vladarima?

Moje se nade rasplamsaše, pa pomislih kako je patnji kraj, i zastadoh čekajući da mi podare neisprošenu milostinju, na sve strane
prosuvši blago po prašini.

Kočija je stala kraj mene. Pogledao si me i sišao, smiješeći se.
Ja pomislih kako je sreća mojeg života napokon stigla.
Odjednom si ispružio desnicu i kazao:
"Što mi ponuditi možeš?"

Ah, carske li šale, prosjačiti od prosjaka! Stajao sam zbunjen,
neodlučan, a potom iz novčanika izvadih najsitnije zrnce žita
i pružih ti ga.

Ali kako se iznenadih kada sam u smiraj dana ispraznio
svoju torbu na pod, ugledavši najsitnije zlatno zrnce među siromaškom hrpom!
Gorko sam zažalio, te htjedoh da sam bio dovoljno hrabar
i podario ti sve što posjedujem.

Rabindranath Tagore  -  iz pjesama Darovnica