Rano jutro. Noć se potamnila više, nego treba, jer je uvijek najtamnije pred svitanje. I najhladnije. Kava. Ja i ti. Izuzetno jutro, jer te ne ostavljam u zemlji snova, već se opet nalazimo u našem svijetu jutarnje kave, tihih trenutaka spajanja sa mladom zorom. Labirint noći polako osvjetljava svoje staze gdje su snovi noćas imali čudne isprepletene trake. Glas s neba opominje da je vrijeme krenuti. Živost jutra pulsira ispod malog balkona, u sobu se uvlače prve trake sive zore. Hladno je. Još uvijek sam zavezana za svoju šalicu kave. Znam da sam pozvana u ovo sivo jutro, znam da se moram odlijepiti od sebe i krenuti prema dugačkom danu. Most među nama je čvrst, prekriven snenim pogledima i tihim rečenicama. Još uvijek sam zavezana za svoju šalicu kave i u te rane jutarnje sate polako se spajam sa svojim izvorom. Bezvremeno lutanje sam ostavila za noćne sate, za one moje trenutke kad se suočavam sa bezdanom i gledam dalje i dalje, sve dalje iza odraza u zrcalu. S one strane ponoći, lakše je živjeti. Ova rana jutra, kad sam tako zavezana za svoju šalicu kave, dijelim sama, jer ti spavaš. Jutros je bilo drugačije. Sutra ću opet ponoviti svoj ritual, a ti ćeš mirno spavati. Siva zora polako dobiva zlatne boje, a te boje su svakog jutra samo moje, a iznimno jutros – i tvoje.