Jednom ću stati

 pred vrata

 svoje grčevite nade

 za koju se toliko držim,

 stati,

 i shvatiti

da ih nikad nećeš otvoriti...

Ne znam,

da li ću tada prestati

ili nestati...

Jednom ću shvatiti

da tvoje usne

nikad više neće

izreći moje

stvarno ime,

kojim te topli vjetar sjećanja

dotaknuo

a onda sve rasuo

po stazi postojanja

kao latice ruža po cesti

poslije Procesije

u mekom, osunčanom

jutru...

Moj veo nježni

nedovršen osta

u dlanovima mojim

jer 

Luna više srebra nema

a purpur zvijezde daleke

drugom bojom diše...

Jednom ću se u sebi

zaustaviti

u svemoćnoj igri 

trajanja,

obnažiti samu sebe

pred stvarnošću,

bez mrve kajanja,

ali ne sada...

Snovi ipak teku nizvodno,

i ja se rijeci

još uvijek predajem

i struji se

ne opirem...