JEDINA
I ovog tužnog jutra sjedim pokraj Tvoje postelje jedina,
I čekam da konačno... konačno otvoriš oči;
Da čitaš ove stihove, pisane tužnim perom
Tvog samotnog pjesnika. Ti znaš, jedina, da
mi je svaki Tvoj pogled bio evanđelje i molitva:
utočište ljubavi, saučešće i utjeha. Ta vjeruj mi
jedina, jer čovjek ne laže uz odar svoje jedine ljubavi.
Znam da me ne vidiš, oprosti, ljubljena, ako Ti reknem,
da u meni tinja još samo ona volja, pretvorena u
riječ, samo čežnja od tisuću pojedinih pogleda Tvojih
čeznutljivih očiju, čežnja, koja je sad izbila na javu.
I opet si mi dala nekoliko suza za rastanak,
A oči su Ti zatvorene. Ali znam ljubljena,
da se želiš probuditi, ali se ne možeš probuditi;
da Tvoja zarobljena osjetila vape za oslobođenjem
iz tamnice tog pomračenja i da žele milovati
moje tužno lice. Neki čudni ljudi govore da si mrtva...
Ali ja znam, ljubljena!... Znam, da si zadrijemala. Zaspala.
Sakrila se iza olovne krinke sna od ovog hladnog
svijeta. Oprosti ljubljena, što sam
bio daleko dok si me najviše trebala,
čitave svjetove daleko i bez ikakve veze sa zemljom...
Ali ljubljena, sada sam s Tobom, da Te ljubim ovakvu,
kakva jesi, zaboravljenu, predanu i vjernu,
ljubim Te takvu, samo takvu, po Tvojim
rasvijetljenim suzama, koje su ostale iste
i na istom mjestu, kao i onog dana kada sam Te napustio.
Walter William Safar ©
bglavac
irida
