Ne mogu da nebu ne kažem nebo,
a moru da ne kažem more,
a tvojim grudima - da ih želim.
I tako dok pobjeđujem sebe,
osjećam se kao pčela u praznoj košnici,
koja ne zna kako srušiti branu i doći do meda.
I kako pronaći put do visokih gora.
Ne mogu naći vrata i skriti se u tvoje srce.
Ne mogu ni svjetlost naći
koja vodi u zjenicu tvoga oka.
Čujem samo glas i kako si vedra
dok se plima moćna zapliće među tvoja bedra.
A gladne mi usne klonu u miris prvog snijega.
Tražim li to još samo ja - ljubav u ljubavi.
Ljude u ljudima.
Od čega je moje srce,
tko li je noćas spavao u njemu.
Od čega su moje ruke,
tko im je noćas bokovima polomio prste.
I tako odlazim iz noći u dan.
Iz dana u noć.
Dok ne umrem,
i nestanem u jatu bijelih ptica.