Koračamo stoljećima po plodnome tlu ...
A čini se da ostajemo na samome dnu ...
Jer Dušom ovu Zemlju mi dotaknuli nismo ...
U ladici zaboravljeno ostavili smo pismo ...
Zavjet što dali smo ga svi , pradavnih dana ...
Kako ljudska ruka nanijeti joj neće ni najmanjih rana...

I gle nas sada ...
Svijet je u kaosu ... sve pršti od moći ...
Čovjek čovjeku prijatelj nije ...
Nanašamo si zlo ... zatvaramo oči ...
Okrećemo glavu od istine i tuge ...
Borimo se za sebe ... zaboravljamo druge ...
Kao da jedni bez drugih živjet ćemo znati ...
Pitamo se ... zašto nam priroda dobrim ne uzvrati ...

Kemijskoga tereta utapamo u mulju ...
Plavetnilo ne vidimo jer pliva u ulju ...
Pepeljasti dim zamaglio je naš pogled...
Za ugledati ljudsko lice potreban je dvogled ...
Vulkani se bude ... udaraju nas potresi ...
Plimni val nas potapa ... suza lice resi ...
Umjesto da osmijeh ukrasi malo dječje lice ...
Ratni avioni jedine su ptice ...
Nekima ...
Ne svima nama ...
Da li to je točno ... ili nas je obuzela tama ...
Jer trenutno je mir na mojem djeliću neba ...
Posloženo je baš sve onako kako treba ...

Oblačak mali pahuljastog kroja ...
Kišna kap ispunjena dugom svih boja ...
Bijeli golub i grlica u slobodnome letu ...
I u javi i u snu se divimo mirišljavome cvijetu ...

Ove misli nastale su dok prala sam suđe ...
I pazila da neka tvar u oči mi ne uđe ...
Zagledana u sudoper gdje pjena se stvara ...
Pomislila sam ...
Bože ... što Zemlju nam sve razara ...
I kako li će Planeta ostati nam zdrava ...
Kada ljudska vrsta budna nije ...
Još nam Duša velikim dijelom ...
U pečini od srama spava ....