Htjela bih napisati nešto čime bih sama sebi podigla samopouzdanje. Napisati na primjer – snažna sam i jaka. Mogu pomaknuti planinu. Ispiti rijeku. Preplivati ocean. No, to baš i nije pametno. Od pomicanja planine dobila bih žuljeve. Od rijeke otrovanje želudca. U moru bih se utopila.

Htjela bih napisati nešto ohrabrujuće – na primjer, ne bojim se ničega. Ni to nije istina. Užasavam se svega što leti i zuji. Jer njihovi su pokreti nepredvidljivi. Mogu promijeniti smjer kretanja u bilo kojem trenutku. I, uostalom, proizvode čudan zvuk od kojeg mi se diže kosa na glavi.

Htjela bih napisati nešto lijepo za sebe – na primjer, dobra sam i pametna. To je oholost, nije pamet. Samohvala. Ne pohvala.

Napisati nešto mudro – pomoći drugima velika je čast. Dobro djelo čuda čini. To svi znamo. Nisu riječi te koje su mudre, nego djela. Kako da pomognem drugima kad se jedva borim za sebe?

Htjela bih…da htjela bih. Pustih li želja… 

Po danu i snažna i jaka. I hrabra i neustrašiva. I dobra i pametna. Mudra. Maske koje uporno mijenjam. Noć je ta koja me straši. Kad zgasnu svjetla, oči se sklope i kad podsvijest na tron dolazi – slaba sam…

Nisam nesigurna. Sigurna sam. Borim se. Sama sa sobom. Ponekad i sa cijelim svijetom. Umara me ta borba. I kad mi se napokon događa Život – ja brinem. Analiziram. Propitujem. Ispitujem. Procjenjujem. Razmišljam i promišljam.

Nepotrebno. Potpuno nepotrebno!