Nema me nigdje, ima me svuda
Bonaca u duši, a duša vrluda.
Skita se, šeta,  ponornicom plovi
Bježi od stvarnosti. Nepostojeće lovi.

Prebire sad stihove što zaželjeli su teći
Šutnjom pjevaju iskričave riječi.
Skladaju o Svjetlosti, o zlatu u nama
Otkrivajući tajnu što sakriva je tama.

Tišinu tad grlim. Darujem joj sebe.
A iznutra nešto grije, potiho me grebe.
Ne ranjava, ne boli, ne ostavlja ranu
Proširuje me cijelu kao nabujalu branu.

Potop od osjećaja ispunjava sad hram
Noć se povlaći. Darujem si dan.
Sunce, pjesmu, leptirova krila
Zemljano lišće, maglen veo kao svila
Kišne kapi miluju kao jesenja sonata
Bonaca u duši, a duša vrluda
U hramu od zlata...