Jednog lijepog dana

 rodila me majka

 privila uz sebe

 misleć da je bajka

 al kad vrisnuh

 jer već tada

 u svijetu vidjeh kalupe i okove

 ona me iz ruku na zemlju grubo spusti

 i ni riječ više ne izusti..

 Znala je da sam ja 

  čudno biće

  koje nikako ne ide u njenu shemu

 i tada je pala u tešku dilemu

 kovati me dok sam vruća

  ili upotrijebiti metodu pruća...

 Pa počeše torture..Prvo me uvela

 u galeriju čuda

 da gledam kako se neke stvari rade

  a meni sve već poznato bilo

 a pravih se da ništa ne znam

 i da za pravu spoznaju

 nema nade..

Dok je ona pucala po šavovima

 ja sam od smijeha umirala

 jer prava vizija raja

 odavno je u meni živjela,

 bez nametnutih normi

 i običaja..

Nikako da shvati da snaga klade ne valja

 nego pamet

 ali srcem prožeta

  bez imalo sirovog bauljanja

  i neprestanog guranja

 nosevima, laktovima

 samo da se do cilja dođe

 preko tjelesa

 do nebesa...

Pa se počelo razmišljati o lobotomiji,

jer,

 kao frikuša

 ne pripadam ovom svijetu

  a, čak više

 ni ovom planetu...

 Međutim,

lobotomija pameti

 više nije u modi

  sad se za lobotomijom duše žudi,

 i sve je više pravih, ćudorednih, normalnih ljudi,

a sve manje oporih, divljih ruža

cvjetova koje samo uživajući možeš gledati

bez ubiranja i umiranja..

I gdje da pobjegnu frikovi i frikuše

kad im vlastitu dušu žele promijeniti

i u savršenu sliku svijeta žele uklopiti?

Predlažem neku domovinu novu

niti ovdje

niti tamo

 ni u paklu

ni u raju

  neka bude neka sfera

 gdje nitko "kao svi drugi " ne može doći

  gdje samo obično, jednostavno dječje srce

 može proći...