S osmjehom gledam,
kroz prozor,vani.
Tu, točno ispred,
moji drugovi,dva lista,
još su tu,na grani.

Vjetar ih ljulja;
podigne,spusti
pa opet zanjiše;
nekad` manje a nekad`
visoko, više,još više.

A onda,odjednom,
licem mi ovlada strah!
Od prizora strašnog,
se sledih,
zastade mi dah.

Vjetar ih diže
snażno,visoko
i zatim naglo stade,
a onda; list jedan za drugim se otkide
i... strmoglavo na tlo pade.

A zatim se desi
i užasan krah:
dječak u trku s
tade na njih
i u trenu ih pretvori u...praaah!

Od prizora tog' se snuždih,
obuze me sasvim tuga.
Ta,izgubih zauvijek
dva svoja vjerna druga!

Popustih!
Suza mi niz obraz krenu..
A onda...misao,svjesna,
odjednom me prenu!

Vratih se,oživjeh opet,
u času,u trenu;
Jer… svatih,
da tu nije kraj priće,
jer...upravo odatle,
novi život niće!

Iz praha drugova mojih,
nastaće ,nekada,
neko novo,savršeno,
zemaljsko biće.

Sifi 24.02.12
Autor:Bruno Nikolić
http://nibruno.blog.hr

CC SOME RIGHTS RESERVED