Htjela bih

da ne gledam

te sjajne oči.

Izbjegavam

svaku mogućnost

da te sretnem.

 

Misao svaku

o tebi

iz glave bacam

o nečem dubljem

s tobom

ne želim

niti da sanjam.

 

A ne znam zašto

dok polako

misli o tebi

iz glave guram

u sjećanju mi

još lebdi osmijeh,

nestašan, dječački,

vragolast,

ali sa slikom duše

njegovog vlasnika.

 

Osmijeh

koji govori sve;

"Ne boj se, imaj vjere!

Nisu svi ljudi isti!

Daj nam mogućnost

da budemo bar prijatelji

jer život prebrzo proleti!"

 

Osmijesi nestaju.

Pogledi tamne.

Sjećanja blijede.

Ostaje samo duša

koju si jednom davno

mogla upoznati

ali za nju nisi htjela znati.

 

Ta duša još luta

ovozemaljskim svijetom.

Traži "ono nešto"

što nadu budi.

 

Kad neđeš to "nešto"

- zvjezdicu u pogledu,

- dušu u osmijehu

- ne idi dalje,

jer tko zna

da li će se

tvoj put,

opet s mojim susresti

ili ćeš ostati sama

negdje, na nekoj

pustoj cesti!