Duša mi je slaba da bi bila smjela
poljubcima sreće obasut ti lice.
Još uvijek su samo u srcu mi skice
od prelijepih slika koje ja bih htjela.

Snove ja sam skrila u džepu kaputa.
Stvarnost mi je crna,pokleknula,teška.
Na životnom putu Božija sam greška.
Samo crna mrlja zavejanog puta.

Previše sam tuđa,a najmanje svoja.
Ponizno ih slušam,pognute mi glave.
Neka ove noći krst kraj čela stave.
Neka umre zrno kukavičjeg soja.

A ti milo srce rodi se u stihu,
i zapjevaj njemu ljubav što se ćuti.
Možda će u slovu tvoju čežnju čuti,
i zagrlit plahu dušu ti i tihu.