I onda vidim tvoje lice u valovima nemirnih snova, pada na dno moje duše i pronalazi dio tijela, priljubljuje se i tako ostaje... Pokušao si od svog zenita prema zapadu naći pravac kretanja prema meni... pripreme su bile tihe, cjelovite, nenadane. Korak u taj novi život čini se bolan, put je trnovit... podivljalo more tvog bića isijava ljutu tugu, a te tvoje oči me oči pitaju: «koji put vodi do tebe?». Zidovi šutnje okružuju naše duše, zidovi grobne tišine prepoznaju se međusobno, glasova nema. Razotkrila sam jedan neprimjetan putokaz što te pokuštava dovesti do mene, ali tvoje srce još uvijek nepovjerljivo kuca svakim drugim ritmom i kao školjka u moru sluša čudne pjesme ispod neba, ispod Mjeseca što se prazni... Ne usuđujemo se još krenuti jedno prema drugom. Vrata su pritvorena, drugi život se nalazi baš tamo iza njih, ali oblik života je nepoznat. Po čemu ćemo se prepoznati?