U krikove mrtve i krpe crvene zavijen

u neka nova svitanja,dan se mokar budi

i rasklapa oči vječitom putniku bez puta

i lutalici bez počinka,i dok dršću

ogoljele breze,u ta buđenja neželjena

stapaju se u njemu bitstvo i uspomene

Naviru sjećanja na to izbrazdano čelo

od patnja proživljenih,i ruke umorne dršću

zadržati žele zamagljenu sliku majke.....

glas prijatelja,žene,druga......

A već počinje da kiši,ko što kiši ujesen.....

vjetar...lišće,mokro,žuto umire na putu

Suza jedna plašljivo zadrhta u oku

staračkom....a zatim druga...treća navire

iz očiju što gledahu često u ralje smrti

svoje i tuđe,dok je harao rat i pokolj

dok se klalo svakodnevno

i umiralo usput

i on čvršće stisne svoj stari štap

i upre izgubljeni pogled

u tvrdu,mokru i nabitu zemlju