BESKRAJNA LJUBAV

 

Stojim  u  društvu mjesečevih sjena,

A ti se skrivaš iza  koprene samoće,

Kao i mnogi divni  san,

Koji je toliko nebrojeno puta umro,

Na dlanu  čeznutljive noći.

 

Mnoge su noći odjenule tirkiznu haljinu,

I otišle u daleke južne krajeve,

A ti se još nisi pojavila;

 

Stojim u društvu  mjesečevih sjena,

A tebe opet nema,

Možda bih i prestao te tražiti,

Da moji snovi nisu tako sigurni u sebe,

Ljudi bez snova kažu,

Da te pjesnikova bujna mašta šalje,

Da bi ga otela samoći,

Što ju je do samog središta duše priroda poslala,

Ipak, ja sam siguran da ćeš se pojaviti,

Tako siguran u sebe,

Kao neki spokojni čovjek u sred noći,

Što ga je na cestu snova poslala ljubav;

 

Stojim u društvu mjesečevih sjena,

Ljubim ti više nego jučer,

Ta ljubav tako samotna,

Tako krhka,

Tako plaha,

Tako čeznutljiva,

Ta  ljubav nesretna,

Meni je mila u tom strašnom vrtlogu očaja;

 

Stojim u društvu mjesečevih sjena,

Čak i kad mislim da te mašta šalje,

Strpljivo čekam da se pojaviš,

Kao žena u mraku,

Da  svijetli sve do onih  viših svetih sfera;

Ta  ljubav tako beskrajna,

Što ju je do neba već poslalo srce jednog sanjara.

 

©Walter William Safar