U jednom trenu kad iz finih pojedinosti izlučim onaj prostor gdje se osjećam kao netko tko je duboko prošao kroz srž, vidim da ipak ne vidim neke stvari, koje su mi postale tako drage. Tim apstraktnim shvaćanjima u stvari puno spoznajem. Ti, kao i tvoje oči, gledaš me, ali me još ne vidiš. Preko oblika zalaziš u moj svijet, dok mi dozvoljavaš šetnju tvojom tamom i svijetlim stazama.  Nebo mi je naklonjeno ovih dana, iako se jutros nekako rastužilo. Moje krhotine priznaju da su ipak povezane u cjelinu i pokušavam osvijetliti te mračne kutke u kojima ne vidiš trak svjetlosti. Stojiš na sredini, a oko tebe je tama i to je tvoja stvarnost. Ne vidiš dalje. Ako je ljubav zauzela mjesto u tvom srcu, ne lutaj očima preko oblika, već kod svakog pogleda znaj, da se nešto događa. A događa se...