*_ZANIMLJIVA PRIČA_*

Jedne večeri razgovaraju djed i unuk o aktualnim događajima. Najednom
unuk upita djeda:
- Djede, koliko ti imaš godina?
Djed odgovori:
- Da razmislim, rođen sam prije televizije, cjepiva za dječju paralizu,
fotokopirnoga aparata, kontaktnih leća i kontracepcijskih tableta.
Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka. Nisu
još izumili klima-uređaje, perilice, sušilice (rublje su jednostavno
prali i objesili sušiti na svježi zrak).
Čovjek nije bio na mjesecu, nisu postojali mlazni avioni. Vjenčao sam se
s tvojom bakom i živjeli zajedno, a u svakoj obitelji su bili tata i mama.
Riječ "gay" je bila poštovanja vrijedna engleska riječ, koja je značila
veselog, simpatičnog, zadovoljnog čovjeka, a ne homoseksualca. O
lezbijkama nismo uopće čuli, muškarci nisu nosili naušnice.
Rođen sam prije pojave računala, paralelnoga studija i grupne terapije.
Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je liječnik slao prema potrebi
na preglede krvi i mokraće.
Do 25. godine starosti sam svakoga muškarca oslovljavao s gospodine, a
žene s gospođo ili gospođice.
Golubovi i zečevi su imali svoj par, ne ljudi. Kada je u moje vrijeme
gospođa stupila u tramvaj ili autobus, djeca i mladi su požurili
ustupiti mjesto (sjedalo). Ako je bila trudnica, dopratili su je do
sjedala i ako je bilo potrebno išli za nju kupiti vozovnicu i donijeli joj.
Muškarci su hodali rubom nogostupa, žene uz kuće. Na stepenicama je
ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propuštalo u
dizalo i iz njega, muškarci su im uvijek primaknuli stolac kada bi
sjedale. Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako
su sjedili. Ustali bi svaki puta kada bi žena ustala pa i samo za
trenutak. Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata
i ženama pomagali skinuti ogrtači.
U moje vrijeme djevičanstvo nije prouzrokovalo rak i takve djevojke su
predstavljale krepost obitelji i čistoću za svoje muževe.
Naš život je bio određen s 10 zapovjedi, trijeznim rasuđivanjem,
poštivanjem starijih, ponašanjem prema zakonu.Život se ispunjavao
plodnim suživotom s bližnjima i odgovornoj slobodi.
Naučili su nas razlikovati dobro od lošega i da smo odgovorni za svoje
postupke i njihove posljedice.
Za brzu hranu smo mislili da je namijenjena ljudima u žurbi.
Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima s braćom, sestrama i
ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.
Time sharing je značilo da obitelj ljetuje s drugim obiteljima, a ne da
dijeli prostor s neznancima.
Nismo znali za bežični telefon, o mobitelu da i ne govorimo. Nismo
slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD -- e, DVD -- e, elektronske
pisače strojeve, računala, prijenosna računala.
Notebook je bila bilježnica.
Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, ni satovi, ni
kućanski aparati, nisu imali svjetlećih prikazivača. Kada već govorimo o
strojevima, nije bilo bankomata, mikrovalnih pećnica, radio -- budilica.
O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo.
Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno -- bijele, a za
razvijanje je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također
nije bilo.
Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je
loše kvalitete, a proizvoda s natpisom Made in Korea, Taiwan ili
Thailand, a pogotovo Made in China nije niti bilo.
Nismo čuli za Pizza -- cut ili McDonald's niti za instant kavu, umjetna
sladila. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi.
Sladoled, vozna karta ili osvježavajuće piće stajalo je 10 centi.
Novi automobil je stajao 1.000 $, ali tko je imao toliko novac?
U moje vrijeme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili.
Mi smo bili posljednji koji su bili uvjereni da žena treba muža da bi
imala dijete.
Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?
- E..., djede. Više od 200 godina !? Odgovori unuk.

_Ne, dragi moj, samo pedeset