I još na kraju preostalo nam je reći par riječi o Kantovoj političko-teoretkoj raspravi “Vječni mir” koja se do dana današnjeg uglavnom razumijeva pravno-političkim djelom. Međutim, s obzirom na stajališta koja smo upravo iznijeli, naime, da se konačno stanje našeg kozmosa, bilo da je ono shvaćeno kao “toplinska smrt” ili pak kao “praznina”, kako to smatra Hawking, pored koje još možda postoje neka zračenja, da se dakle, razlikuje od našeg stajališta o finalnom stanju kozmosa kao stanju odsutnosti kretanja i potpunog mira stvari do ponovnog rađanja u procesu vječnog kozmičkog povratka istoga.

Zato mi prvenstvo dajemo miru kao krajnjoj svrsi općeg teleološkog kretanja svijeta i čovjeka, miru do ponovnog uskrsnuća u vječnom procesu povratka istog. Da je Kant tako doživljavao i državnu uredbu u svijetu pokazuje i ova rasprava “Vječni mir” koja je samo doslijedno razvijana ideja teleologije prirode na slučajeve ljudskog društva i države pa onda nije čudno što Kant zapisuje u odjeljku “O garanciji svjetskog mira”:

“To jamstvo (garantiu) ne daje nitko manji do velika umjetnica priroda (natura daedala rereum) u čijem se mehaničkom tijeku jasno razabire svrhovitost kojom one ljude i mimo njihove volje kroz neslogu vodi slozi. Mi je zovem o sudbinom ukoliko se u njoj sve to događa pod prinudom jednog po svojim zakonima djelovanja nama nepoznatog uzroka, a proviđenjem ukoliko nam svrsishodnost svijeta nameće misao o dubljoj mudrosti nekog višeg uzroka koji je upravljen ka objektivnoj krajnjoj svrsi  ljudskog roda i koji unaprijed  određuje taj svjetski tok. Ni po najuspjelijim ustrojstvima prirode ne može se to proviđenje saznati niti se može ma što o njemu zaključiti, već ga jedino (kao što je to uvijek kada se radi o odnosu stvari prema njihovoj svrsi) možemo, a i moramo u mislima dodati, da bismo tako o njemu stekli neki pojam po analogiji sa postupcima ljudi.”

A vječna je potreba ljudi jedna svjetska građevina u kojoj je mir osiguran kao opće dobro svih, kako države tako i pojedinaca u njoj, točno prema zamisli Svedržitelja svijeta, da je naime krajnja svrha općeg svjetskog kozmičkog procesa “vječni mir”, kako bi sve stvari i bića, nakon provedena burna života, otpočinula konačno sjedinjene u sebi i onda nakon vremena počinka nanovo započela kozmički proces beskonačnog stvaranja.

Znači, motao nam se po glavi taj Kantov pojam “Vječnoga mira” koji rad je nastao nakon svih njegovih Kritika i tu se on bavi državom i zakonima pa je onda zamislio svjetsku građansku državu u kojoj vlada vječni mir, ali po uzoru na finalno stanje našeg svemira, jer i prema Newtonovoj mehanici sve stvari okončaju u smiraju kao one kuglice koje su poznate kao Newtons Cradle koje demonstriraju konzervaciju momentuma i energije kroz seriju sudarajućih kuglica.

Kada je jedna kuglica podignuta i onda otpuštena, rezultirajuća sila putuje kroz liniju i gurne posljednju kuglicu u vis. Na koncu sve utihne u miru do ponovnog procesa. Međutim, to je mehanička istina, a mi ne znamo sasvim točno je li to i životna istina, mada je moguće prihvatiti ovo Newtonovo i Kantovo rješenje.

Znači, postoji nekoliko solucija istog procesa, da konac života našeg kozmosa shvatimo kao totalnu prazninu u kojoj postoje još crne rupe i možda neka zračenja kao što je to kod Hawkinga, kao mir svih stvari kao kod Kanta, kao totalno ništavilo kao kod Heideggera, kao uskrsnuće kao kod Isusa Krista i konačno kao vječni povratak istog kao kod Nietschea. Koja je varijanta istinita, to vjerojatno zavisi od one u koju vjerujemo.