U ŠKOLI (istinita priča)

-Mrtva toplina-
foto: Nikola Hazdovac

Radim u osnovnoj školi. Prošlog tjedna prozvala sam učenicu da odgovara. Obično se učenici koji ne znaju nastoje nekako izvući, ali ova ni usta ne otvara. Što da radim? Pokušala sam je potaknuti i pomoći joj na razne načine - ništa! Htjela sam je poslati na mjesto i dati joj jedinicu.

Tada sam se sjetila Isusovih riječi: Ne dajte se zvati učiteljem... On koji je Mudrost neka bude učitelj ovoj djevojčici. Kratko sam molila za nju. Potisnula sam nekako sebe i odmah sam gledala djevojčicu drugim očima. Osjećala sam da je nešto tišti. Približila sam joj se i rekla:

"Ne brini! Poslije sata ćemo razgovarati." Odahnula je.
Nakon sata, na klupi, pred školom rekla mi je:

"Nisam učila, jer nisam htjela učiti!"
"Ali zašto?, pitala sam.
"Jer nema smisla, najradije bih umrla!"
Srce mi se steglo.
"Reci mi zašto bi željela umrijeti?"
"Zato što me tetka ne voli. Nemam roditelje, umrli su kad sam još bila mala i sada sam kod tete koja ima veliku djecu i dva nećaka. Sve ih voli samo mene ne."

Da li ti nešto uskraćuje? Jedeš li dovoljno? Vidim da se lijepo odjevaš. Što ti nedostaje?
"Ništa. Sve radim po kući, a ona me ne voli. Samo svoju djecu i nećake voli, mene nikako."

Zaboljelo me je to. Nisam htjela osuđivati tetu. Možda ne uviđa da svaki dar, darovan bez ljubavi, ne vrijedi.
Odlučila sam da ću razgovarati sa tetom. A njoj sam da bi je utješila rekla:
"Smiri se, vidjet ćeš da će uskoro biti bolje. Vjeruj mi, u školi te svi volimo i vidjet ćeš da će te voljeti i tvoja teta."
Te su riječi bile balzam za njenu dušu. U očima joj je zasjala radost. Od tada marljivo uči.

ispričala: M.M.

Uživamo prosuđivati druge, suditi. Redovito površno i krivo. Ako bi smo pokazali nježnost, bojimo se da će se od nas nešto tražiti.