Ponekad dosanjam tamo gdje mogu stati ispred tebe i razgovarati kao da nema granica između ovdje i tamo. Nekad i sada.

Tvoj topli glas mi govori ono za što sam nekad mislila da ima samo jedno značenje. Opet iznova odvrtim neke iste trenutke u glavi. I svaki put otvori se nova poruka.

Rekla bih da nedostaješ mi, tata moj...

Ti kazao bi: "Ne budali..." Blago i s ljubavlju koja razumije moje suze. I nesigurnost koju sam priznavala jedino pred tobom.

Jesam li jaka, odrasla, zrela? Ili se samo tako prikazujem. Ti znaš da sam dijete kojem nikad nisi prestao biti oslonac.  

Ništa više nije isto otkad nema te. A kud god da krenem, svugdje te ima...