POVIJEST PRANJA

Piše: Marta Štoos

Sve ove začudne podatke o nehigijeni i kroz povijest posve drugačijem odnosu prema tjelesnim mirisima iznosi Katherine Ashenburg u detaljnoj monografiji ‘Čisto: povijest pranja’
Od moderne žene koja drži do sebe očekuje se da se redovito tušira i svim raspoloživim sredstvima maskira prirodni miris tijela, sve samo da joj pod pazuhom ne bi zaplesalo prase kao u TV reklami za jedan dezodorans gdje ljepotica svojim smradom odbija muškarce koji joj se približe.

U nekim razdobljima povijesti vonj neopranog tijela bio je posve normalan, a mnogima čak erotičan: “Vraćam se sutra u Pariz. Ne peri se”, napisao je Napoleon Jozefini u glasovitoj poruci. Danas Amerikanac ne može izaći iz kuće ako se nije istuširao i dezodorirao, francuski plemić iz 17. stoljeća smatrao je kako je dovoljno svaki dan promijeniti košulju, no tijelo mu nikad nije došlo u dodir s vodom i sapunom, dok su se stari Rimljani svakodnevno satima natapali i strugali u kupkama - ali bez sapuna i u društvu.

Odnos prema osobnoj higijeni mijenjao se kroz stoljeća, piše Katherine Ashenburg u knjizi “Čisto: povijest pranja”, upravo objavljenoj u Britaniji, a razne su kulture imale vlastita mjerila čistoće kojima su ne samo propisivale svojim pripadnicima kako će se i koliko često prati nego i naglašavale svoju različitost od drugih naroda. Tako su se drevni Egipćani zgražali nad grčkim običajem kupanja jer su mislili da je krajnje nehigijenski prašnjavo tijelo uroniti u kadu punu vode koja nikamo ne otječe, a Amerikance je u 19. stoljeću skandalizirala prljava Europa. No, isto tako su se Europljani stoljećima snebivali nad muslimanskim običajem redovita pranja tijela i genitalija, smatrajući takvo pretjeravanje nezdravim i sumnjivim.

Gušti u rimskim kupkama

Iako se danas uglavnom misli da se ljudi nisu temeljito prali sve do 20. stoljeća, kad su novi higijenski standardi srezali bolesti i produljili životni vijek, to nije sasvim točno. Mnoge su drevne kulture inzistirale na čistoći - na svoj način.

U rimsko doba kupke su bile ne samo mjesto za održavanje higijene nego i središte društvenog života, gdje su se ravnopravno okupljali muškarci i žene. Svi su se kupali goli, provodeći barem dva sata u vodi raznih temperatura. Prali su ih sluge, i to bez sapuna,  tako da su im tijelo trljali uljem i strugali metalnom spravicom poznatom kao strigil. Mješavina ulja, znoja i odumrlih stanica koju su sastrugali s tijela poznatih sportaša i gladijatora stavljala se u posudice i prodavala njihovim obožavateljima, a neke su je Rimljanke upotrebljavale kao kremu za lice ili kao afrodizijak.

Stari su kršćani s gnušanjem odbacili to silno namakanje i uljenje kao nepotrebni hedonizam. Jadna mala mučenica sv. Agneza u svojem se kratkom životu nikad nije oprala, a pustinjak sv. Godrik propješačio je od Engleske do Jeruzalema bez pranja i presvlačenja, kao i njegova pobožna majka. Što više smrdiš i što si prljaviji, bliži si Bogu, mislilo se.

No, srednjovjekovna Europa ipak je ponovno počela uživati u toplim kupkama koje su sa svojih pohoda u istočne krajeve uveli križari - u 14. stoljeću u Londonu je bilo već 18 javnih kupališta, u čijoj su se blizini, baš kao i u starom Rimu, smjestile javne kuće - i možda se nikad ne bi prestali prati da sredinom stoljeća nije izbila kuga koja je pokosila 25 milijuna Europljana, trećinu stanovništva našeg kontinenta. Najveći medicinski autoriteti tog vremena, liječnici sa Sorbonne, za pošast su djelomice okrivili pranje koje otvara pore i slabi otpornost na bolest, i kupanje je izišlo iz mode.

Parfemom protiv smrada

Tako su budućem francuskom kralju Luju XIII., koji se rodio 1601., tek sa sedam tjedana natrljali glavicu maslacem i bademovim uljem protiv tjemenice, kosicu su mu počešljali, ali ne i oprali, tek s devet mjeseci, s pet godina su mu oplahnuli nožice u toploj vodi, a prvi put se okupao kad mu je bilo punih sedam godina.

Smrad je po svoj prilici bio nepodnošljiv pa su se plemići od njega branili litrama parfema, ali ne zato da ne bazde drugima, nego da ne osjete njihov smrad. Madame de Montespan, jedna od ljubavnica Luja XIV., obilato se parfimirala da ne osjeti kraljev užasan zadah iz usta. Oralna i dentalna higijena praktički nisu postojale pa se za portrete uvijek poziralo zatvorenih usta da se skriju pokvareni ili škrbavi zubi - prvi smiješak u europskoj povijesti umjetnosti naslikala je Elisabeth Vigee-Lebrun tek 1787. godine.

Negdje u isto vrijeme romantičari su počeli slaviti povratak prirodi, Jean-Jacques Rousseau preporučao je ledene kupke za djecu, a sofisticirana klijentela pohrlila je liječiti živce i probavu u otmjene toplice.

Nije prošlo dugo i pranje je ponovno ušlo u modu, da bi se u naše vrijeme higijena, posebno u Americi, pretvorila u moćni marketing koji inzistira na gotovo opsesivnom pranju i na uklanjanju svakog traga prirodnog mirisa tijela. Napoleonu se to sigurno ne bi svidjelo.

www.jutarnji.hr