Veselko Tenžera:

 Pismo Ivani...  Ljubav beskrupulozno uzima sve iz našeg života i hrani se time i kada nas napusti, mi smo nepregledna pustinja suše, jada i beznađa

 Za sebe bih mogao reći da sam u stanovitom smislu čovjek bez ljubavi, iako sam cijeli život imao nekoga tko me voli, nesebično i predano , ja sam uvijek osjećao onu vrstu usamljenosti i bijega iz kolotečine normalnog svijeta, koji nastaje isključivo kao posljedica života bez ljubavi.

Mislim da se ovdje ne radi o ničijoj krivnji i ako je ima ona može biti samo na mojoj strani.

Radi se o jednoj osobini mog bića koju ni sam ne mogu shvatiti i upoznati, a koja me uvijek tjera od onoga što jest, što je tu, što me čak i privlači.

Bježao sam dalje, očekujući nešto više, važnije, strašnije.

Poslije sam samo bježao, očajnički se plašeći svakog životnog oblika koji sam poznavao i koji mi je bio na raspolaganju, plašeći se da ne budem definiran, zatočen,neslobodan.

Bježao sam na kraju , ne razmišljajući ni od čega bježim, lebdeći u praznini napučenoj mojom maštom.

Nedefiniran i već pomalo prestrašen i to nedefiniranošću. Ni naprijed, ni natrag.