Na polovici puta stadoh

gledam iza sebe,

a ne vidim ispred sebe,

lutam u mraku.

Pipam, tražim, nazirem sjene

dok oči su pune suza,

usne stisnute i nijeme,

traže Tvoju ruku...

Prošlo je toliko već godina,

iza mene iskustvo, znanje,

život isprepleten smijehom i suzama

a ipak dođoh u jedno čudno stanje.

Prepustila sam se Tebi

u potpunosti,

već dugo ne brinem

kojim smjerom krenuti.

Odavno već sam prestala

o budućnosti brinuti,

a ipak ponekad me sumnja muči.

I očaj, i tuga, i bol mi raskida dušu

iako znam da si uz mene

i da me vodiš za ruku,

ipak, ponekad,

onako u strahu

osjetim paniku.

Molim Te

utješi me,

hrabrosti mi daj,

i nade,

i  ljubavi prema

svim bićima oko mene,

i dobrima,

i bolesnima,

i licemjernima,

pokvarenima,

zluradima,

svima  ljubavi treba.

Iako su oni odavno već

ispustili Tvoju ruku iz svoje

i ničega baš, ničega se ne boje,

molim Te, daj mi snage

da se ne predam, da ih ljubim

usprkos njihovoj zloći,

jer iskreno, ne znam,

kako ću bez Tvoje podrške

njihovo licemjerje oprostiti im moći.