Na polovici puta stadoh
gledam iza sebe,
a ne vidim ispred sebe,
lutam u mraku.
Pipam, tražim, nazirem sjene
dok oči su pune suza,
usne stisnute i nijeme,
traže Tvoju ruku...
Prošlo je toliko već godina,
iza mene iskustvo, znanje,
život isprepleten smijehom i suzama
a ipak dođoh u jedno čudno stanje.
Prepustila sam se Tebi
u potpunosti,
već dugo ne brinem
kojim smjerom krenuti.
Odavno već sam prestala
o budućnosti brinuti,
a ipak ponekad me sumnja muči.
I očaj, i tuga, i bol mi raskida dušu
iako znam da si uz mene
i da me vodiš za ruku,
ipak, ponekad,
onako u strahu
osjetim paniku.
Molim Te
utješi me,
hrabrosti mi daj,
i nade,
i ljubavi prema
svim bićima oko mene,
i dobrima,
i bolesnima,
i licemjernima,
pokvarenima,
zluradima,
svima ljubavi treba.
Iako su oni odavno već
ispustili Tvoju ruku iz svoje
i ničega baš, ničega se ne boje,
molim Te, daj mi snage
da se ne predam, da ih ljubim
usprkos njihovoj zloći,
jer iskreno, ne znam,
kako ću bez Tvoje podrške
njihovo licemjerje oprostiti im moći.