''Ja sam uvijek tvrdio da zadatak pisca nije ni misteriozan ni magičan, nego da je to, bar što se pjesnika tiče, njegov osobni doprinos općoj stvari.

Najsličniji je poeziji, kruh ili djelo od keramike ili pak ljupko, ma i nespretnim rukama obrađeno drvo.

Međutim, vjerujem da nijedan obrtnik ne može imati, kao što pjesnik ima jedan jedini put u životu, onaj opojni osjećaj, koji mu stvara, prvi predmet stvoren njegovim rukama s onom još uvijek treperavom vrtoglavicom iz snova.

To je trenutak koji se više nikada neće ponoviti.

Doći će druga izdanja, savjesnije urađena i ljepša.

Stići će njegove riječi pretočene I u pehare drugih jezika poput vina što stigne, da pjeva i miriše po drugim mjestima zemlje.

Ali taj tren kad se pojavi, takoreći još svježe tiska i vlažna papira, prva njegova knjiga, taj zanosni i pun ushićenja tren uz šum krila što lepršaju i miris prvog cvijeta što se otvara na osvojenim visinama,
taj tren je prisutan samo jedan jedini put u životu pjesnikovom ... "

Pablo Neruda