Stvoreni smo za lijepo.

Cijeli naš živući sklop se zove ljepota.

I svakim novim pokušajem rađanja, oslobođamo se svega, što ometa protok te ljepote.

Kroz tamu do svjetla. Udahnemo nebo..I ponovo osnaženi, opet putujemo tunelom do novih spoznaja.

Da ćemo sakupiti još više sretnih i lijepih trenutaka, i na kraju puta, raširiti ih, pred okom Kreatora, poslušati njegov blagoslov, i prštavi smijeh radosti, pravo iz njegovog Zlatnog Srca..

A često, prečesto, gubimo, ili mijenjamo dragocjene, lijepe trenutke, trenutke vječnosti, za neke prolazne, neke trenutke, koji će nam otežati korake ka čudesnosti savršenog postojanja.

I što je najtužnije: dozvoljavamo često, da nam drugi određuju kakvi to trenuci trebaju biti, da bi bili vrijedni za sačuvati..

Ne slušamo često sebe, ne zalazimo dovoljno u dubinu svoje duše, gdje čekaju sakriveni sretni trenuci, svoje  uskrsnuće i potpuni život.

Osvrćemo se za glasovima sugestivnih glasnogovornika, vjerujemo u tuđi kut gledanja, ulazimo u tuđe oči, i posmatramo kroz njih trenuke, koji su po njima vrijedni hvalospjeva..

I gubimo svoja mjerila, dozvoljavamo da nam netko drugi mijenja srž, božansku molekulu duše, u nešto sasvim različito od nas..

Sreću vrednujemo po vidljivim, velikim stvarima. Tražimo je u nekim posuđenim mišljenjima, svoje guramo u zapećak, preslabi da se odupremo zovu većine..

Ljepota čeka..

U svakome drugačija, u svakome posebna.

Kreator nas nije stvorio jednake. Nismo njegovi klonovi. Svatko od nas je za njega jedna oaza ljepote.

I svatko ima pravo tu svoju ljepotu održati svojom.

Tako i sretne trenutke..

Ne kradući je od drugih. Uzimajući samo jednu zjedničku poveznicu: sreću tražiti u malim stvarima, gotovo nečujnim i nevidljivim za zov većine..

Kao kap rose, kojem se  kroz latice cvijeta, divi naše srce..

Kroz neki rastrgani veo bešćutnosti, opaziti žutu iskru toplog milosrđa.

Kroz neko sitno i besmisleno osuđivanje i izrugivanje, proći bos, kao po žeravici, ne odgovorivši niti jednom riječju istom mjerom..

Dragocjeni trenuci tihog samoopraštanja, negdje će jednom zaživjeti, u nekom kutku budućega susreta konačnog opraštanja svima..

Ne dozvoliti da nam bilo tko kroji i mjeri vrijeme i veličinu tih sretnih trenutaka.

Povesti se za svojim zovom iznutra, ma koliko vanjska šaputanja govorila drugačije.