Primjećujem... kako sve više širim ruke... Osjećam se spremnom za let. Napokon, prvi put u životu, odlučna sam zauzeti se za sebe i svoje snove. Prvi korak sam napravila davno. Danas sam zakoračila... po drugi put... pa treći... Osjećam da me nešto nosi k cilju. Ovaj put sam sigurna, potpuno sigurna da ću do cilja i doći. Ovaj put me uopće ne zanima koliko će putovanje trajati, kolike ću korake napraviti... Eto, koliko bude trebalo! Prvi je korak bio olovan, drugi pomalo... lijen. Mislim da četvrti, peti... neću niti primjetiti. Osjećam se lagano, baš kao da lebdim. Ne letim, jer za let treba mahati krilima, a ja koračam kao da lebdim, nošena, s lakoćom, u zagrljaju Tvoje milosti. Hvala Ti, moj vječni suputniče! Hvala Ti!

P.S. A vama, dragi moji, veeeeliki zagralj!