Toliko toga nas je pozlijedilo. Plakali smo, jer kada duša krvari teku suze. Bili smo žalosni, što je duša "bolesna" i umorna, što tako često gubi svoju otpornu snagu. Ili smo se ljutili i postali srditi. Otada smo postali razdražljiviji ili osjetljiviji. Svaka povreda duše ostavlja ožiljke.

Povlačimo se u sebe, preosjetljivi smo, kiselo reagiramo i lako postajemo agresivni. Tako automatsko ponašanje često je posljedica mnogih preboljenih duševnih rana. Svi smo mi "povrijeđeni ljudi" i reagiramo kao ljudi koji su u životnoj borbi zadobili manje ili više teške duševne rane čak i kad ovakvo ponašanje nije ispravno.

Mnogi su ljudi već u djetinjstvu bili duboko povrijeđeni: zatrovana atmosfera u roditeljskom domu, svakodnevne svađe roditelja, nepristojne riječi i prijetnje ili hladnoća u međusobnim odnosima, zavade, rovarenja i huškanja - sve nas ovo duboko povrijedi.

U srce se usadi strah ili želja za osvetom, ili protest protiv svega što dolazi "odozgo".  Mnogo puta smo bili povrijeđeni od školskih prijatelja, suradnika na poslu, poznanika.

Najteže nam padaju uvrede koje podnosimo ili smo morali podnijeti u braku jer nitko nas ne može toliko raniti kao najbliži, od kojeg očekujemo ljubav.

Njegova riječ pogađa nas dublje, njegova poruga ruši sve do temelja, njegove laži ostavljaju za sobom prazninu koja zjapi i napuštenost, njegove opore riječi su kao tamni oblak, koji zastire tvoju dušu, ranjava, muči i često zbog nje ostaješ od patnje kao gromom ošinut....

Da li je moguće protiv duševnih rana nešto poduzeti? Jesu li one kao zla sudbina, koja se jednostavno mora podnijeti?

Nisu!

Postoje putovi koji vode do mira srca! Pred zlom koje je pred nama, ne smije se položiti oružje. Čovjek se može promijeniti. Može obnoviti svoje duševne snage. Čak i onda kada je duša još duboko prekrivena oblacima i ranama koje trpi.

Najvažnije načelo koje pomaže da bi se izašlo na kraj sa duševnim povredama je: "Nesretan je onaj, koji ne ljubi!"

Čovjek ne smije dozvoliti da u njegovoj nutrini ostane gorčina, i da mu oduzima ljubav? Tako dugo dok čovjek u srcu nosi ljubav, nitko mu ne može oduzeti sreću, koju  nosi u svojoj duši.

Treba ostati u ljubavi, čak i kad mu nanose zlo. I opraštati onima koji su zlo nanijeli. Uvijek treba sačuvati čistu i mirnu savjest.

Ako čovjeku nepravedno predbacuju, ne smije se spustiti na nivo primitivnog izbijanja bijesa, dueliranja vikom, psovkama, i otrovnim primjedbama.

Čista savjest je dragocjenija nego "pobjeda nad drugima".

Kad se čovjek ovako ponaša, najčešće onaj drugi koji je bio ljut i oštar na jeziku na kraju uvidi što je napravio i kakvo je bilo njegovo ponašanje i sve prođe bez svađe, bez zajedljivih rasprava.

Zato, kad je čovjek izložen nepravednom predbacivanju i zajedljivim raspravama najbolje je šutjeti i ne raspravljati se, ne uzvraćati istom mjerom. 

Ovakvim postupanjem čovjek će ostati pobjednik u borbi protiv zlog jezika, sačuvati će mir u srcu i ljubav.

Dalekosežno gledajući mir srca snažniji je od pesnice i nasilja. 

Znamo, teško je pretrpjeti nepravdu koja je nanešena nedužnom čovjeku, ali što je teži put kojim čovjek ide, to se snažnije u njemu osjeća život, istina, Božja blizina.    

Naši kratkotrajni dani na zemlji nisu nam dani za počinak, nego za borbu, za sreću mnogih srdaca. Ako čovjek ostaje u miru, iako mu drugi nanosi zlo, moći će uvečer nakon tog dana borbe reći; "Danas je sretan dan mog života! Ja sam uspio sačuvati mir i založiti se za ljubav i istinu!" 

Ovu snagu mira čovjek će doživjeti u svom srcu i biti će Bogu zahvalan, što mu je u tome pomogao. 

Ostajanjem u miru, čovjek ostaje pobjednik u životnoj borbi.