Oni, oni, poltroni, moroni, svi koji nisu, a misle da jesu, svijet pun nekih pokušaja da ljudi ostanu ljudi, a ne ide...Pa padne neka čudna teška kiša, koja i ruže pokušava zaustaviti da propupaju, i lišće na stablima da zeleno prodiše.
Moja duša vidi, moje srce osjeća, ali ne slavodobitnost poraza, nego veličinu pobjede..Nad svim bezvrijednostima, i svim iluzijama, koje će prašina pojesti. Ja sam umjetnik svoje stvarnosti. I paletu koristim, dodavajući prave boje, na sliku, koju netko želi naslikati po svome. Na mojoj slici, svi se ljudi vole, i poznaju, čak ne moraju niti jednu riječ progovoriti..Pogledaju se, i zjenama se pretoče dušom u dušu..Cvijeće ne prestaje cvjetati..Djeca smiju ostati djeca. Sa proplanaka se čuju neki čudesni akordi, tamo negdje, netko stvara novu simfoniju postanka.. Lavovi i zmije, ptice i vukovi, sve iz jednog izvora pije, bez imalo straha, jer, strahu u mojoj viziji života, nema mjesta..Tko spozna granice straha, taj shvaća da je to fatamorgana, koja samo odvlači od istine.. Jer većina današnjih ljudi živi u dobro zapakiranom omotu straha..Ne želi ga razmotati..Kaže, nema potrebe, poklonjeno neka stoji.. Kada im samo spomeneš nešto izvan toga omota, zavuku se u svoje kućice, kao račići samci, izvirujući samo ticalima van, provjeravajući, da li je oaj koji plaši, nestao sa vidika..
A život je nešto sasvim drugo.. Slika koja se mijenja, koju sami dorađujemo. I nije konačan, kao što mislimo. Kao što ni smrt nije konačna, jer zapravo i ne postoji. Postoje samo silasci sa vlakova i čekanje novih. Avantura bez kraja, dok sami ne odlučimo da je dosta..