Prihvatiti sve kako je,kako dolazi-rekli bi neki mudraci . Ali kako? Kako prihvatiti tugu koje je svakim danom sve jača? Kako prihvatiti da tvoje riječi ne dopiru do osobe kojeoj govoriš? Kako prihvatiti da se ne događa ono što želiš? Kako prihvatiti i smijati se ? Kako prihvatiti da voliš nekog a on nije tu? Sve to stvara poteškoće, muke i bol... Usredotoči se na nešto drugo,opet bi rekli. Pokušam i to, ide ide pa stane, nikad nešto,prije ništa. Moje misli lete,bruje, osijećaji se kuhaju,miješaju,slike dolaze i ponovo pad. Maske su to jer ponovo pokazati da je u meni bol,nostalgija bi bilo previše, ionako ljudi ne razumiju. Maska im je prihvatljivija al meni nije, ne mogu šutiti i praviti se da ne boli, da ne razumijem i da ne vidim da iza svega toga stoji nešto drugo, da stalno je nešto ali nikako da se dođe do onog pravog. Toliko toga bi rado rekla al znam da nemam prava, znam da bi bilo isto kao i da nisam rekla. Ne mogu više govoriti tijelom jer boli. Iako sam sama, nemam tišine, misli,slike,napravi ono,ovo, sad to nisi, zaostaješ. Napokon tišina,pred san. Ponovo ista slika, ponovo iste misli, ponovo sijećanja. Sanjam,ponovo isto, i kad zaboravim,ponovo sanjam. Kažu ono što ignoriraš ti dolazi više i više. Kaj bi bilo da stvarno ignoriram? Nemam tipke delete u srcu pa da i to obrišem. Nekad bi ga rado imala,pa da bude bolje,lakše,ionako emocije danas nisu na cijeni,ionako ljudi odbace i bace ko da i nije postojalo. Znam da iza toga svega ima mnogo više, znam...