Ove stepenice su trebale biti moj put k svjetlu i sreći, i bile su, ovdje sigurno, od 3. prosinca 2008.,magičnog trenutka u kojem sam zakoračila na prvu od njih.

I tako sam se polako i  strpljivo penjala, iako ponekad plašljivo, ipak sam uvijek znala kuda idem i kamo ću doći.

 

U nekim trenucima kad sam izgubila ovo svjetlo i našla se u mraku svog života, misleći da sam pala i nestala tko zna gdje, ovdje sam uvijek bila sigurna i našla svoje utočište.

 

Ali nikad nisam stala, ponekad možda na tren bih i odustala, pitajući se zašto i čemu sve to, ali bih ponovno shvatila da nikad  to ne trebam pitati, samo trebam vjerovati.

 

Jer ovdje su sva čuda moguća samo ako u njih vjeruješ i pustiš da se dese, a oni koji su odustali i otišli nikad im se ni neće dogoditi.

 

Vi predivne žene, Magdalena, Maja i Mirjana, koje nas vodite ovim putem niste možda ni svjesne da je vaš i naš Magicus ne samo portal i već i naš svjetionik.

 

Svima nama, u našim trenucima tame i spoticanja, mjesto na kojem možemo odahnuti, primiti  lijepu riječ i utjehu, ugledati svjetlo na kraju tunela.

 

I tako na putu do sreće, barem ja, hvala Vama, Bogu i Univerzumu, shvatila sam da ovo svjetlo nije negdje daleko i nedostižno, i da ga  ne moramo tražiti, nego da je u svima nama, da smo to jedni drugima, i da  ne treba godinama čekati sreću hoće li doći ili ne.

 

Jer ovaj put je sad  dovoljno osvjetljen u nama da vidimo da  je put sreća sama.

 

Svima hvala  i neka sva naša svjetla još dugo svijetle i obasjavaju naše duše i učine Magicus najvećim svjetionikom koji se nikad neće ugasiti i biti spas u svim našim brodolomima i olujama.