Imajući na umu mehanizam stohastičke rezonancije, jasno se može objasniti princip djelovanja instrumentalne transkomunikacije. Izvor glasova - bilo da su to bića iz svijeta mrtvih, bilo da su stanovnici nekih drugih dimenzija, a možda i entiteti koji tvore sjećanja umrlih osoba zabilježena u rotacijskim modovima polja kvantnog vakuuma - šalje slabašan signal ispod svih granica detektabilnosti i miješa ga sa šumom. Treba napomenuti da se signal ne šalje elektromagnetskim valovima, već je on generiran na nivou kvantnog vakuuma, što znači da je djelovanje bića usmjereno na samu kristalnu rešetku materijala od kojega su sačinjeni elektronski krugovi.

Na kvantnoj skali bića stvaraju promjene u tvari i tako stvaraju signal vrlo slabog intenziteta, vjerojatno na nivou vibracija polja nulte točke. Takav signal se ne može vidjeti u tijeku primanja šuma, bilo iz razloga što on uopće tada nije prisutan u šumu, bilo zato što je maskiran daleko većim intenzitetom elektronskog šuma. No, u nelinearnim elektronskim i magnetskim krugovima pojavljuje se stohastička rezonancija. Onostrana bića stvaraju signal koji odgovara šumu u elektronskom sklopu kako bi nastupila stohastička rezonancija. U nelinearnim elektronskim krugovima energija šuma biva ispumpana i pretočena u signal koji tada postaje čujan. Čak i oni slučajevi kada se glasovi pojavljuju samo u glavama eksperimentatora mogu se objasniti nelinearnošću mentalnog sklopa eksperimentatora. Rezultat je signal koji je više ili manje razgovijetan, ovisno o tome koliko su dobro pogođeni parametri potrebni za stohastičku rezonanciju.

PSIHOFON

Jedan od najpoznatijih uređaja za dvosmjernu transkomunikaciju svakako je i uređaj koji je konstruirao austrijski istraživač Franz Seidl nazvavši ga Psihofon. To je elektronski sklop koji sadrži visokofrekventni oscilator, generator šuma i antenu poput radio odašiljača i prijemnika, te mikrofon i pojačalo. Tu su i izvori nelinearnosti, magnetske zavojnice te diodni demodulator. Kada je potrebno poslati signal onostranim bićima, signal se miješa sa šumom, modulira te odašilje. U suprotnom smjeru radi kao i svaki transkomunikator, s tom razlikom što nema magnetskih traka, već je upotrijebljen prijenosni transformator koji je odgovoran za magnetsku nelinearnost.

Međutim, najvažniji dio uređaja svakako je potenciometar koji je u krugovima ljudi koji se bave EVP-om nazvan „regulatorom munje“ (kako navode izvori na našem jeziku, ili njemački „blitz regler“). Pomoću njega se podešava omjer signala i šuma koji se emitira prema drugoj strani, i namještaju parametri za stohastičku rezonanciju. Ime je dobio prema događaju koji se zbio kada je uređaj prvi puta primijenjen. Bića sa druge strane koja su stupila u kontakt zavapila su u očaju: „Isključite munju! Isključite munju! Ona nas probada kroz mozak!“ Tada je u taj uređaj ugrađen regulator koji omogućava prilagođavanje onoga što su bića nazivala munjom, kako ih ona ne bi uznemiravala.

Razlog pojavi munje treba tražiti u činjenici da prilikom stohastičke rezonancije nivo šuma ne smije biti prejak. Dogodi li se to, energija šuma pretočena u signal bit će prevelika, signal će podivljati i potpuno se izobličiti. Pretpostavimo li da bića nemaju uređaje za transkomunikaciju, već je njihov mentalni sklop transkomunikator baš kao što je to i naš neurološki sustav, jasno je da će visoki intenzitet signala izazvati u zvučnim receptorima buku, a u vizualnima bljesak. Munja ili bljesak koja će se pojaviti u njihovom mozgu bit će posljedica pogrešno podešenih parametara stohastičke rezonancije.

Ovaj tekst, koji donosi najnovije spoznaje i objašnjava transkomunikaciju u novom svjetlu, svakako bi trebao ponovno pobuditi interes ljudi koje takva istraživanja zanimaju.

Istraživanja na ovom području i dalje se provode, a razvoj digitalnih uređaja i video tehnike omogućio je istraživačima da na vrlo jeftin način dođu do vrhunskih rezultata. Možda će ta istraživanja rasvijetliti tajnu odakle dolaze ti signali i je li život poslije smrti eksperimentalno dokaziv.