CB: Nakon tog prvog opažanja razgovarao sam sa znanstvenicima iz raznih područja, pokušavajući od njih, u okviru njihove struke, dobiti objašnjenje za ono što se događalo. Bila je to za njih potpuna nepoznanica. Zato sam počeo smišljati pokus kojim bih dublje istražio ono što sam uskoro nazvao «primarnom percepcijom».

 

DJ: Primarna percepcija?

 

CB: Pojavu kojoj sam bio svjedok nisam mogao nazvati vanosjetilnom percepcijom zato što biljke nemaju čak ni veći dio od prvih pet osjetila. Izgledalo je da se percepcija kod biljaka odvija na znatno osnovnijoj, primarnoj, razini. Odatle taj naziv. U svakom slučaju, nastao je pokus u kojem sam uredio da se morski račići automatski ubacuju u kipuću vodu u nasumičnim intervalima, dok se bilježila reakcija biljke na drugom kraju laboratorija.

 

DJ: Kako ste znali je li biljka reagirala na smrt račića ili možda na vaše emocije?

 

CB: Izuzetno je teško eliminirati međusobnu povezanost ispitivača i testirane biljke. Čak i najkraća povezanost s biljkama – svega nekoliko sati – dovoljna je da se one emocionalno usklade s vama. Nakon toga, iako ste potpuno automatizirali pokus i otišli iz laboratorija, premda ste vremenski prekidač podesili na nasumične intervale čime ste osigurali da nećete znati kada je pokus započeo, biljke će i dalje ostati usklađene s vama, kuda god vi otišli.

 

U početku smo moj suradnik i ja odlazili u jedan bar u susjednom bloku, i nakon nekog vremena počeli smo sumnjati da biljke uopće ne reagiraju na smrt račića, nego na uspone i padove razine uzbuđenja u našim razgovorima.

 

Naposljetku smo uspjeli pronaći način da to izbjegnemo. Netko drugi kupio bi biljke i ostavio ih u dijelu zgrade gdje bismo rijetko odlazili. Na dan pokusa otišli smo po biljke, odnijeli ih u laboratorij, priključili i otišli. To je značilo da su biljke bile u stranom okolišu, pritiskale su ih elektrode, kroz listove im je prolazila blaga struja, i bile su napuštene. Kako nisu bile usklađene ni s nama ni s bilo kim drugim, počele su se «osvrtati» za bilo čime što bi ih upoznalo s okolišem. Tada, i isključivo tada, biljke su reagirale na nešto tako suptilno kao što je smrt račića.

 

DJ: Da li se biljke s vremenom emocionalno usklađuju samo s ljudima, ili se usklađuju i s drugim bićima iz njihove okoline?

 

CB: Odgovorit ću vam jednim primjerom. Često priključim biljku i odem svojim poslom, a onda promatram što utječe na njene reakcije. Jednog dana u New Yorku kuhao sam kavu. Uređaj za kavu koji smo imali u laboratoriju bio je procjedni, na kojem se voda zakuha u lončiću i ulije, i kava polako kaplje. Obično nismo praznili lončić, nego bismo samo dolijevali vodu. Međutim, tog dana mi je lončić trebao za nešto drugo, pa sam vruću vodu izlio u sudoper. Praćena biljka na to je intenzivno reagirala. Ispostavilo se da ukoliko dugo vremena u sudoper ne bacate kemikalije ili vruću vodu, u cijevima se počne stvarati prava mala džungla. Pod mikroskopom izgleda gotovo podjednako zastrašujuće kao scena u baru iz Zvjezdanih ratova. Dakle, biljka je reagirala na smrt tih mikroba.

 

Zapanjilo me da sposobnost percepcije seže do razine bakterija. Jedan uzorak jogurta, na primjer, primijetit će ako hranite drugog. Otprilike nešto kao: «Onaj tamo dobiva hranu. A gdje je moja?» To se prilično često događa. Ili ako uzmete dva uzorka jogurta, pri čemu na jednog stavite elektrode a u drugog ubacite antibiotik, jogurt s elektrodama će pokazati jaku reakciju na smrt drugog jogurta. Čak ni ne moraju biti od iste vrste bakterija.

 

Prva sijamska mačka koju sam imao nije htjela jesti ništa osim piletine. Supruga moga suradnika pripremila bi pile i poslala ga u laboratorij. Ja bih ga stavio u hladnjak i svakog bih dana otkinuo komadić da nahranim mačku. Do trenutka kad bih dovršio pile, meso bi već bilo prilično staro, i na njemu bi se počele razmnožavati bakterije. Jednog dana imao sam jogurt spojen na elektrode, i kad sam izvadio piletinu iz hladnjaka kako bih otkinuo komad mesa, jogurt je reagirao. Zatim sam stavio piletinu pod svjetiljku da se zagrije na sobnu temperaturu...

 

DJ: Očigledno mazite svoju mačku...

 

CB: Ne želim da mačka jede hladnu piletinu! U svakom slučaju, kad je toplina pogodila bakterije, jogurt je snažno reagirao.

 

DJ: Kako znate da vi niste utjecali na to?

 

CB: U to sam vrijeme prolazio kroz fazu u kojoj sam stalno koristio prekidače. Dao sam ih postaviti po cijelom laboratoriju. Kad god bih nešto napravio, stisnuo bih prekidač koji bi unio oznaku na udaljeni grafikon. Tako sam kasnije mogao uspoređivati reakcije jogurta, kojih u to vrijeme ne bih bio svjestan, s bilo čime što se događalo u laboratoriju. I još jednom, kad sam okrenuo piletinu na drugu stranu, dobio sam jaku reakciju jogurta.

 

DJ: I još jednom kad je mačka počela jesti piletinu?

 

CB: Zanimljivo, ali čini se da bakterije imaju obrambeni mehanizam, takav da kad im zaprijeti opasnost ulaze u stanje vrlo slično šoku. Moglo bi se reći da padnu u nesvijest. I mnoge biljke čine isto. Ukoliko ih dovoljno dugo gnjavite postat će neosjetljive, gotovo kao ravna crta. Izgleda da se to dogodilo s bakterijama, jer čim su neprijateljske bakterije ušle u probavni sustav mačke, signal je nestao. Otada nadalje crta je bila ravna.

 

DJ: Dr. Livingstona, onog iz slavne rečenice «Dr. Livingston, pretpostavljam», jednom je napao i mrcvario lav. Kasnije je izjavio da za vrijeme napada nije osjećao bol, nego je bio u stanju blažene obamrlosti. Rekao je da se mogao bez problema prepustiti lavu.

 

CB: Jednom prilikom bio sam u avionu i pri ruci sam imao mali baterijski mjerač galvanske reakcije na koji sam mogao priključiti elektrode. Sjedio sam do prolaza, i još uvijek se sjećam jadnog čovjeka kraj prozora koji je sjedio stegnut sigurnosnim pojasom. Kad su stjuardese počele servirati ručak, izvadio sam mjerač i rekao mu: «Želite li vidjeti nešto zanimljivo?» Stavio sam komad salate između elektroda, i kad su ljudi počeli jesti svoje salate uhvatili smo reakciju koja je prestala kad su listovi pali u šok. Zatim sam rekao: «Čekajte da vidite što će se dogoditi kad odnesu poslužavnike». Kad su stjuardese odnijele naše obroke, salati se opet povratila sposobnost reagiranja. Bit je u tome da je salata ušla u obrambeno stanje kako ne bi trpjela. Kad je opasnost prošla, sposobnost reagiranja se vratila. Vjerujem da je nestanak električne energije na staničnoj razini povezan sa stanjem šoka u koji i ljudi ulaze tijekom ekstremnih trauma.

 

DJ: Biljke, bakterije, listovi salate...

 

CB: I jaja. Neko sam vrijeme u New Yorku imao dobermana pinča i svakog sam mu dana davao jedno jaje. Jednog dana imao sam biljku spojenu na veliki mjerač koji se obično koristi za prikazivanje galvanske reakcije kože. To znači da sam umjesto ispisivanja kilometara grafikona na papirnoj traci, što može postati prilično skupo, bilo koju veću promjenu u reagiranju mogao vidjeti na tom mjeraču. U tom trenutku hranio sam psa, i kad sam razbio jaje, mjerač je poludio. Pomislio sam: «Kakva veza postoji između razbijanja jajeta i biljke koja se uznemirila u drugoj sobi?» To je bio poticaj za stotine sati praćenja jaja. Bila ona oplođena ili neoplođena, svejedno je; to su ipak žive stanice i biljke opažaju kad je taj kontinuitet prekinut. I jaja, također, imaju isti obrambeni mehanizam. Ako im zaprijetite, njihove reakcije prema vama postat će ravne. Zatim, ako pričekate otprilike 20 minuta, reakcije će se vratiti.