Čiovo

Otok je bio naseljen još od prahistorije, o čemu svjedoče ostatci gradina.[2]

Za Antičkog Rima otok su zvali; Bua, Bua, Bua, Bua, najvjerojatnije po starijem ilirskom imenu, ali i Caput Iovis (Jupiterova glava), iz kog je vjerojatno izvedeno današnje ime Čiovo[2], od čiverica.[5] Iz tog perioda ima vrlo malo nalaza, tek ostatci nekropola i dijelovi sarkofaga.

I za ranog srednjeg vijeka bio je slabo naseljen, jer ima samo ostataka predromaničkih crkvica sv. Petra u uvali Supetar i sv. Maura u uvali Movarštica.[2] Tome je vjerojatno kumovala i zabrana, jer je u gradskom statutu Trogira jedino dozvoljeno pustinjacima i gubavcima da se nasele na Čiovu.[6]
Otok je dug nekih 15,3 km a širok do 3,5 km. Građen je od krečnjačkog vapnenca i obrastao makijom i šumarcima bora i čempresa.[2]

Lokacija Čiova;

Čiovo malo bliže:

Iz priložene slike vidi se da Čiovo ima lik orla koji slijeće.

Radi usporedbe, evo slike živog orla, koji također slijeće:

Čiovo je ogroman orao koji slijeće. Jeno krilo, glava i noge su sasvim prepoznatljivi. Drugo krilo je u vodi (moru):

Čiovo sa krilom koje je sada u vodi:

Ogromna je to ptica i ogromna površina. Cijeli otok Čiovo je u liku orla koji je u fazi slijetanja. Koliko je to, vidi se iz površine Čiova:

Otok je dug nekih 15,3 km a širok do 3,5 km. Građen je od krečnjačkog vapnenca i obrastao makijom i šumarcima bora i čempresa.[2]

Čiovo ima površinu od 28,12 km²[1], a dužina njegove obale iznosi 46,663 km.[1]Najviše brdo Rudine ima 209 m.[2] Na sjevernoj obali leži zaljev Saldun, a duž južne uvale; Movarštica, Tatinja, Duga, Sveta Fumija.[2]Ispred jugozapadne obale nižu se otočići; sv. Fumija (Fumija), Kraljevac, Zaporinovac, Pijavica, Balkun, Galera i manje hridi.[2]

Usporedba glave živoga orla i glave orla - Čiova:

Da...to je to. Čiovo je orao koji slijeće.