Drugi svjetski rat je bjesnio. Ratovali su njemci, partizani, četnici ustaše i ...mnogi drugi.

Jedan čovjek u bosanskim planinama bio je odvojen od tih događanja. Živio je u kolibi, čuvao svoje stado i bio je prilično bezbrižan. Jednog dana navratiše kod njega partizani. „Za koga si ti, upitaše ga, za četnike ili za partizane?“ „Ali, reče čovjek, ja ne znam ni ko su jedni, ni ko su drugi“. „Moraš nam reći za koga si?“ . bili su uporni.

„Za četnike“ bubnu čovjek i dobi grdne batine.

Nakon par mjeseci, do njegove kolibe svratiše četnici. „Za koga si ti“ – upitaše ga – „Za četnike ili za partizane?“ „Za partizane“ – reče čovjek – i ponovo dobi batine.

Kad je rat završio, na vlast su došli Tito i komunisti. Navratiše neki komunisti do kolibe u planini i upitaše čovjeka:“Je li, za koga si ti, za Staljina ili za Tita?“

„Ali“, reče čovjek, "ja ne znam ni za jednog ni za drugog“.

„Moraš se opredijelitii“ rekoše mu. „Za Staljina“ – bubnu čovjek – i odvedoše ga na Goli otok.

Nakon nekoliko godina, kad je odslužio svoje, dođe čovjek do prve gostionice.

„Molim Vas“, reče on konobaru, „dajte mi kafu i kiselu“.

„Hoćete li kafu sa mlijekom ili sa šlagom“, upita konobar.

Prestrašeni čovjek reče: „Molim vas, samo čašu obične vode, ako može!?“.