Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
671
OD 14.01.2018.PUTA
Jedan sasvim običan dan .
…sasvim obična subota? Pa i nije baš . Al' u prosjek , svega mi , ne spada. Trebala sam znati . Sad to veoma mudro kažem i u glavi se udaram…u imaginarni najdeblji i najtvrđi zid . Trebala sam znati kad je zakreštala najiritantnija melodija u nastojanju da me probudi ... teškom mukom otvaram oči i svađam se s kapcima koji kao da su građeni od opeke . Pogled mi najprije luta do zeca koji spava ko zaklan razvaljen na boku …što je čudno . Taj glodavac nikad ne spava subotom u 6 . Ali nikada . Gledam kroz prozor , vani najmrkliji mrak . Sad već nešto opako ne štima … - valjda tako treba biti . Vučem se do linije i palim radio . Gasim alarm ... u tom trenu mi za oko zapne vrišteće zelena brojka na liniji koja pokazuje 5 . 5 sati?! Koji kukuruz radim budna? …sat na mobitelu je naime , namješten na staro vrijeme . Ole … Trenutak kada fanfare u glavi sviraju poprilično zabavnu melodiju. Trenutak kada se žaruljica u glavi napokon pali . Pogledam reprizu svih najglupljih serija , dokumentaraca i bogznačega , jer tih sat vremena viška nekako treba iskoristiti . Tupo buljim u epizode jezikove juhe , Stefana i buntovnika u kuhinji od 18 . Zaključim da je bolje ugasiti tv … ali – prekasno . Vrijeme je za najdivniji job na svijetu . Klinci – here i come . Bogu hvala na nečem pametnom … U glavi planiram put dok razmišljam da trebam stići na 3 mjesta gotovo istodobno i pitam se dal' je to ikako moguće u samo 30 minuta . Zaključim da je potrebno vjerovati / skromno se prisjećajući da sam budna od 5 te da mi zapravo nije jasno kako sam i zašto , vrijeme za pranje kose , vruću šalicu kave , tuš i ...mir mogla utrošiti na - tv ... Letim , zapravo , pokušavam letjeti . Skupljam stvari , nabacujem jaknu , uzimam ključ , palim auto te u trenu kad izađem na cestu s limenim skromno primijetim na prvi mi pogled krajnje simpatičnog starijeg gdina (čitaj: gospodina). Na biciklu simpatične zelene boje … , u trenu kad poželim krenuti , on staje i urla . Nemam pojma na koga ili što , ali urla do zlaboga . ...obzirom da se danas sve žaruljice pale prekasno , trenutak kasnije shvatim da urla – meni . Jel mi jasno? Kunem se , nije . Mrzim proletarce i supermene koji dolete niodkud i naprave dar-mar . Eto jednog takvog . ...ispričavam se dok on i dalje urla ; najiskrenije konstatiram da ga zbilja nisam vidjela , pitam dal' je ok (shvatim da mu ništa nije – da nije udaren , natučen ,nagnječen čak ni preplašen ; već da samo protestira jer je imao namjeru bez stajanja ići po istom putu kao moj limeni i ja) te dok on i dalje urla - zahvalim (nekome) što nije bilo gore , zapitam se koji je vrag danas i …odlazim . 5 minuta kasnije stojim u pošti . U redu . Potiho se ponovno pitam koja je vjerojatnost da stignem , cupkajući s noge na nogu i ...vjerujući . 10 minuta kasnije parkiram na klasika mjesto i letim do kopiraone . Doista letim . Hodam toliko brzo da se u nekom trenu čini da mi noge ne dodiruju pod . Mlinar se nađe na putu , pa kupujem brzu/praktičnu hranu punu aditiva i sa ustima punim kroasana letim do kopiraone . Objasnim ženi što trebam , dok su mi usta i dalje puna kroasana …smije se simpatično i shvaća moj svahili (o bože – hvala ti) . Letim do sljedeće točke uz šalicu punu kave koju sam kupila putem – nije li život divan? Jest . Život je divan . Djeca (vesela , iskrena , divna) , boje , smijeh i pjesma su na repertoaru sljedeća 4 sata …ima li boljeg? Nema . Napuštam oazu dječjeg smijeha i odlazim gotovo regenerirana i ponovno rođena razmišljajući o djeci koja su – plakala od smijeha :). Zapitam se kad sam to učinila zadnji put? Kad ste vi??? Eh …odrasli samo kompliciramo . Letim do limenog , gledam štene putem …i – smijem se . Jer dan je divan . Sjedam u limenog razmišljajući o strci ostatka subote …i shvatim da bi se najradije povukla u Nigdjezemsku danas . ...gledam u kapljice na prednjem staklu . Rosa u ovo doba? Palim brisače …a kad ono – ulje . (cenzura) – gasim auto i odlučim pipnuti ljepljivu masu na staklu . Sve nevjerujem … iako fanfare vrište svoje . ...zarijem prst u ljepljivu masu pomiješanu s vodom , prinoseći je nosu s dozom gađenja te mirišem nečiji jučerašnji ručak . Riblji ručak . Riblje – škrobni , točnije ... opet cenzura . Jel' moguće? ...ma što pitaš – kad znaš. Vozim se do kuće škiljeći kroz otvor centimetar sa centimetar pitajući se što ipak ljudi misle kad me vide da u sunčanom danu suvereno koristim brisače - nekoliko stotina puta . Oni neznaju , ma oni pojma nemaju da se pobunjenički um krije negdje blizu javnog parkinga . Da vreba na neki drugi ulašteni auto ...želeći ga ulaštiti još i više . Da ga barem nisam pipnula prije cca tjedan dana . Da sam ga barem ostavila onako renesansno sivog da se uklopi u gradsku jesen ... ...i tako mudro zaključim . Trebalo se vratiti u krevet nekoliko sati ranije . POUKA : (ovo nije basna , ali pouke ipak ima!) ako alarm zakrešti ranije – vrati se , zaboga , spavati . Možda je taj sat upravo ono što ti treba . Ili – kad krene – krene?! U svakom slučaju ; po izboru .
bglavac
edin.kecanovic
