Što reći... izmišljaj kao patologija lijenosti. Prihvaćati ideje na slijepo ili inteligentno prosuđivati? Što je to inteligentno a što glupo? Gdje je tu razum a gdje iskustvo? Je li izmišljaj i zamišljaj opravdanje za lijenost i vlastitu glupost? Što je sa nepristrasnim umom? Tko je on?

 

Postoje tenzije koje nedirnute preživljavaju kroz vrijeme i pretvaraju se u nepresušan izvor sukoba. Energije kao energije. Dok se ne dovedu u red, one kovitlaju u vlastitom redu stvarajući naš nered. Što je tu red a što nered, što naše a što njihovo, to je nedokazivo. Kao mogući orjentir može poslužiti općeprihvaćeno stajalište. Je li općeprihvaćeno uvijek ispravno, to nikako nije dokazivo. Preostaje nam da vjerujemo. A preostaje i da ne vjerujemo. Preostaje i da buljimo blagotelećim pogledom.

 

Vjerovati je u svakom slučaju lakše nego provjeravati. Provjera traži snagu, snaga traži svoju manifestaciju kroz rad. I tu nastaje problem. Ljudi su lijeni, ništa im se ne radi, preostaje im da vjeruju. AKO. A vjeruju svašta. Istovremeno ne vjerujući u ništa. Lutanje i bauljanje vječiti je njihov proces. Izmišljanje i zamišljanje. Svemirski brodovi i nedokaziva bića. Sve opravdano tezom da postoji sve što se može zamisliti. To je točno koliko i netočno.

 

Super. Super, jer tko zna zašto je to dobro. Bauljanje kao nužnost vremena. Ruku pod ruku sa lijenim energijama. Evo zašto ljudi ne razjašnjavaju situacije. Svakako, da bi se situacija riješila, treba je staviti na stol. Najlakše je ništa, lakše je kusurati i raskusuravati na stolu. Za lijenčine je najbolja situacija ona prostrta na stolu. Ostale su razine ili malo previsoke ili malo preniske. A prevladavajuća lijenost ne dozvoljava ni previsoko ni prenisko. Ona voli – taman. A taman, to je na stolu. Kada će situacija htijenjem ljenčine stići na stol, to je sada drugo pitanje. Najvjerojatnije na dan svetoga Nikad a možda ni tada.

 

Ako nekako i dođe na stol, što dalje? Situaciju bi trebalo raskusurati. Gadljiv je to posao. Neki od toga rigaju odmah, drugi malo kasnije. RIJETKI SE SUOČE SA MASOM. Zariti ruke u situaciju i na forenzički način secirati, suočiti se sa materijom na stolu, to se skoro nikom pa neda. Umjesto suočavanja sa situacijom, lakše je sjesti negdje u mir, podnositi energiju tenzije, fućkati tuđim mislima i poslužiti se filozofijom koja opravdava uzvišenog gospodara, Njegovo veličanstvo, Lijenost.

 

Gubljenje vremena. Bez obzira na napor. Minimalni. A i maksimalni. Bez puno riječi, jer riječi su pitanje kvantitete a riječ je pitanje kvalitete. Misao je kvaliteta, misli su vlastita zbrka. Zato... gubljenje vremena. Osim za mene, naravno.... jer iza svega u meni stoji ona jedna jedina riječ. Taknuto – maknuto...