Evo jedne konačne istine: svi smo mi jedno.Tu floskulu možemo tumačiti na razne načine. Ako želimo. A i ne moramo. Svakako, floskula na jednoj razini je istina na svim razinama.

Svi smo mi na neki način ranjeni. I krvarimo. Ne nužno krvlju. Svatko je pogođen nekim oružjem, svatko je pogođen na neko mjesto. Svatko je pogođen bar tisuću puta. Neki i nebrojeno mnogo puta. Ti su takozvane privlačne mete. Poneki su nažalost pogođeni u glavu. Nekima je glava tako izrešetana da je siva masa izgubila svoje svojstvo mase. Sive. Nitko ni kriv, a nitko ni dužan. Jednostavno se tako poklopilo, tako je moralo biti.

Svaka rana podrazumijeva ožiljak, neki ožiljci nikada ne zarastaju. Neki drugi ožiljci postaju odušak kroz koji curimo. Curi gnojna tvar proizvedena mnogim ranjavanjima. Zatvoriti takav odušak, ponekad znači kraj. Samoubistvom. Pogledamo li malo ljude, te su rane vidljive, vidljive su i na fizičkom nivou u načinu kretanja i stavu tijela. Vidljive su na svim nivoima. To su istinske rane, rešetanja još od doba ranog djetinjstva pa do dana današnjeg. Neki dolaze na ovaj svijet već izrešetani u majčinoj utrobi.  

Postoje dječje priče, postoje bajke. Postoje mitovi. Postoje zamišljaji i umišljaji. Nepostojeća putovanja. Sve to postoji i sve su to zavoji čija je svrha da poviju rane. Da prikriju nepovratno uništeno tkivo. Da prikriju i samoranjavanja vlastitog smisla i besmisla. Neki su zavoji ljekovitijih od nekih drugih.

Na što to mi ličimo, što to radimo i čemu sve to? I što reći? Reći da smo svi mi jedno, to znači da smo svi mi mazohisti, sadisti i samoubice. Nenormalni dakle. Jer tko bi normalan prašio oružjem sam po sebi.