Sasvim je prirodno da žene osjećaju izvjesnu neugodu i da rijetko preuzimaju inicijativu. Naizgled. Naizgled, jer u dubini njihove energije čine sve. Sve što treba. Kako god, na muškarcu je da učini taj prvi korak. Lijepo sakriješ seksualnu želju i zakoračiš. Dalje je sve čista improvizacija. Tisuće tipova žena zahtijeva tisuće pristupa.

Neke su voljele dobijati ljubavna pisma. Neke i nisu. Naizgled. Kako god, nekada davno pisao sam ljubavna pisma. Pisanjem tih pisama razvio sam u sebi jednu vještinu, jednu umjetnost. Umjetnost obećavanja. Krenulo je slučajno, bilo je spontano. Sjećam se tog svog prvog nikad ispunjenog obećanja. Napisanog. Usmenih je bilo i ranije.

Kako je prvi put uvijek najteže, drugi je put bilo lakše. Svaki slijedeći put još lakše. Na kraju su se ljubavna pisma pretvorila u pisma obećanja. Mnogo kasnije shvatio sam da čovjeka čovjekom čini njegova čvrstina u ispunjavanju zadane riječi. Izgovorene riječi. No, tih godina sam pažnju obraćao samo na rezultate. A obećanja u tim pismima su uvijek davala svoje plodove, reuzultat ljubavnog pisma je uz pridodana obećanja bio višestruko bolji. Bio sam usredotočen na cilj, osvojiti pod svaku cijenu. Odgovarao sam čak i na neodgovorena pisma nadajući se odgovoru.

A odgovori, oni su došli. Kad-tad. Živio sam pod parolom: ustati i ne odustati. Nikad. Cilj je opravdavao sva sredstva. Ali, naučio sam. Naučio sam da sreća i ljubav prate hrabre. Da sve prati hrabre. Naučio sam i to da suze ponekad pomažu. Naučio sam da obećanja privlače žene. Naučio sam da su obećanja najveći magneti. Naučio sam da se na obećanjima ne treba zadržavati. Da postoje stvari jače i djelotvornije od obećanja. Da postoji drugi način privlačenja. Sa sasvim drugim rezultatima.

Odjednom, svidjela mi se ljubav. Svidjelo mi se voljeti osvojeno. Dosadilo osvajanje. Plodovi ljubavi su stali dolaziti sami po sebi. Bez obećanja. Ali... kao što krv nije voda, tako iskustvo uči samosavladavanju i razboritosti.